Apuściłi biarozy zialonyja ruki ŭ raspačy, bolš nia chočuć raści, zielanieć, ani hutarak viości, šery zmrok nad ziamloju paŭzie, noč i ciemru ściudzionuju vieścić, ledź kałmaty łaźniak varušycca ŭ łahčynie dy dzieści zdań-sava hłucha płača... A noč čornaje koła ściskaje naŭkoła, ściskaje, ŭsio błižej i ščytniej, až zaciśnie, zadušyć, zdajecca. Cišynia uzdychaje ciškom, a mo kpłiva śmiajecca. Serca bjecca tryvožnaj biaskryłaju ptuškaj u kletcy, ŭ čornaj nočy ratunku šukaje... Nie, parvieciesia struny hudłivyja – nočnyja huki, rasstupisia, kałmataja noč, i puści majo serca na volu, da žyćcia, da śviatła, da natchnieńnia, da ščaścia biaz bolu! Srebnaj stužkaj tuman-pustaćviet źnik, rastajaŭ u połi i ŭharu uźnimajuć biarozy zialonyja ruki...
1933, Chełmna.
|
|